Al' se nekad dobro putovalo!

Al' se nekad dobro putovalo!                      

             

             O sebi

            U mojim godinama nije nimalo lagano prisjećati se nekih davnih događaja. Naslage rutine svakodnevice mnogih dana, prekrile su dječaštvo i mladost čineći ga gotovo neprozirnim i mnogo daljim no što zapravo jeste. Uvijek mi je teško osvrtati se, a ne idealizirati ono prošlo doba kada je još sve izgledalo moguće. Nemamo mi ljudi takve instrumente, ma koliko se trudili da ih stvorimo, kojima bi u ličnoj povijesti realno sagledali ili rekonstruirali sve ono što ostaje iza nas. Možda upravo zboga toga kao da nam je jedina, vječna utjeha i nada, ne prošlost a ni prolazni treptaj sadašnjosti, nego varljiva budućnost. 

            Pokušavam da se prisjetim mojih davnih godina. Da iz zakutaka sjećanja izvučem i osvježim ono doba kada sam pohađao prve razrede osnovne škole,  kada sam prvi put sa obitelji prešao granicu, putujući u Szeged, da droz izmaglicu sopstvenih uspomena pronađem neke čvrste točke uporišta i razaznam komadiće rasutog mozaika,  da na osnovu jedne prepoznate boje ili oblika, jednog trenutka, rekonstuiram čitavu sliku kojom bih opisao svoja prva putovanja i iskustva sa susjednom zemljom – Mađarskom.  

             Ove - 2009. godine navršit ću pola stoljeća. Ja sam jedan od one generacije pedeset i neke, kako kaže Balašević. Rođen sam u Jugoslaviji, kao titov pionir nosio sam crvenu maramu, školovao se i odrastao u ideološkom i društvenom okružju real- socijalizma sa ljudskim likom, bio sam svjedokom kraja ovozemaljskog Titovog života (priznajem – zaplakao sam tada!) a uskoro i  sistema i države koju je on oličavao. Bez ikakve sumnje vjerujem da su moj svjetonazor oblikovali upravo ti uvjeti. Nekako u vrijeme studija u prvoj polovini osmdesetih, postajalo mi je jasno da do tada vladajuća ideologija i njena politička praksa, kroz moje zamagljeno i pomalo neozbiljno ružičasto viđenje stvarnosti nemaju zagarantiranu budućnost, kako su nas još uvijek nadmeno podučavali neki profesori.

            Potičem iz stare subotičke bunjevačke obitelji. Roditelji su mi pripadali proleterskoj, radničko – namješteničkoj vladajućoj klasi. Za majku sam oduvijek znao da se osjeća Hrvaticom. Tek nedavno sam se uvjerio, imajući u rukama očevu radničku knjižicu, izdatu daleke 1951. godine, da je i on, u rubrici narodnost upisao – Hrvat. Sve to mi djelovalo potpuno drugačije, pomalo nevažno ali samo po sebi neupitno čak i u ono doba bujajućeg jugoslavenstva, bratstva i jedinstva... Znao sam da sam i ja po automatizmu Bunjevac, mada to nije bilo visoko na mojoj ljestvici identifikacije.  No sa maminim  pričama o didinom bratu Beni, studentu prava u Osijeku, domobranu nestalom krajem rata, čitanjem knjiga iz biblioteke Plava lastavica i drugih tiskanih na hrvatskom jeziku, pomalo je hrvatstvo hvatalo korijenje i kod mene. O mom pomalo nehajnom odnosu prema pitanju nacionalnosti, govori i primjer pri upisu u pojedini semestar, kada sam na svaki ŠV obrazac upisivao drugu nacionalnost, te sam tako lijepo za mojih 8 semestara bio pripadnikom (barem za administraciju) svakog od jugoslavenskih naroda i narodnosti.       

            Sredovečni ljudi, konstatirala je sa učiteljske visine, moja liječnica,  mjereći mi krvni tlak prije nekog vremena i opominjući me da bih trebao obratiti pažnju na njegovo  reguliranje,  sve više zaboravljaju a što može biti simptomom ozbiljnih problema sa krvožilnim sustavom. Često mi desi da postajem toga svjestan i sam, najčešće bezuspješno se pokušavajaći prisjeti imena osobe koju susrećem, a za koju sam siguran da je poznajem. Ja sam po struci profesor povijesti, arhivski savjetnik po zvanju, ravnatelj Arhiva do istjeka mandata. Navikao sam da radim na rekonstuiranju prošlosti, ali oslanjajući se na pisane historijske izvore, svjedočanstva s pomoću kojih se trudim da dobijem osnovu, koja doduše traži još i obradu i nadgradnju.

            Ovoga puta takvih pomagala nemam mnogo. Ostavši samo sa sopstvenim krhkim sjećanjima morao sam posegnuti za nekim fotografijama koje bi mi pomogle  da se podsjetim. Zamolio sam roditelje, da iz pozamašne zbirke starih fotografija, koje se čuvaju u kartonskoj kutiji od cipela, odaberu one kada smo zajedno išli u Segedin. Ipak nisam siguran koliko u ovoj disciplini – pisanju na osnovu iskustva, to pomaže. Kao da mi ni ti zamrznuti isječci proživljenog nisu dovoljni da osvijetlim nešto novo. U kalidoskopu viđenja samo se slažu već poznate, viđene, na površinu izvučene sličice iz sjećanja zakrčenog talozima masti i holesterola.

            Samo pisanje u prvom licu je nešto što nisam radio već vrlo dugo. Kao de me to vraća u školske klupe, na časove s-h jezika kada smo imali pismene zadaće. Jeste da nam je tada nastavnica djelila posebne svjeske za pismene sastave i imali smo točno određeno vrijeme za pisanje, a sada pak kucam po tastaturi svoga računala bez posebne žurbe.

            Subotički  Mađari

            Subotica je moj grad. Držim da sam starosjedelac. Rođen sam ovdje, a kako mi se čini tu će biti i mjesto mog vječnog počinka. Prvi Mačkovići, kako stoji zapisano u najstarijoj matrikuli, pominju se na ovim prostorima  još davne 1687. godine. Mnogo je to generacija koje su bile suvremenici i sudionici povijesnih događanja, koje su na ovim pustarama živjele i umirale dok su se carstva i kraljevstvu urušavala a države, ideologije i gospodari mijenjali.

            Zadnja velika promjena imperiuma  zbila se 1918.  godine. Od tada je subotička sjeverna granica prema Mađarskoj. Od centra grada, od tornja varoške kuće do najbliže granične linije je samo 8 kilometara. Često sam kao djete za ljetnih ferija, vozeći se bicikom sa drugovima, odlazio prema Paliću a zatim do „tresetišta“  - jezerceta  koje leži prema sjeverozapadu neposredno do mađarske granice. Tamo bi smo se kupali ali i pecali. Gledajući tzv. ničiju zemlju, pojas od stotinak metara, iskrčene čistine i uzdignute karaule sa naoružanim vojnicima, shvatao sam šta je to granica i kako se ona čuva. Tada naravno nisam mogao ni da zamislim tko bi i vođen kakvim motivima, mogao biti natjeran  da pokuša prijelazak preko tako solidno obezbjeđene granične crte. A mnogo kasnije s početka devedestih, u talasu mobilizacija i ja sam pomišljao da to može biti izlaz.   

            Pučanstvo Subotice bilo je oduvijek nacionalno vrlo mješovito.  Danas je najviše Mađara, pa zatim Srba, a njihov se broj stalno uvećava, te zatim Bunjevaca, no pošto jedan njihov dio smatra i osjeća da su samo Bunjevci, a drugi da su samim time i Hrvati, oni tako podjeljeni zauzimaju treće i četvrto mjesto. Dobar dio subotičkih Mađara potiče sa ovih prostora, ima i mnogo naseljenih, većinom iz Banata, a najmanje je onih koji su rodom iz Mađarske.   

            U nekoj dobroj tradiciji poštivanja i njegovanja različitosti, danas to zovu multikulturalnost i multijezičnost, subotičani su uvijek prednjačili. Pozdraviti na ulici ili trgovini i na mađarskom, družiti se i zabavljati se sa Mađarima, sklapati brakove sa njima, to je kod nas bilo uobičajeno.   

            Moje prve godine socijalizacije vezane su za pohađanje zabavišta. Uzrastne grupe su bile jezički, nacionalno mješovite. Nisam se mogao glatko sporazumijevati sa svom djecom podjednako, neka su govorila samo mađarski, no učili smo pomalo jedno od drugih, a i tetice su nas nešto učile. To tada i nisam osjećao kao učenje, ali sem par riječi i fraza njihovog jezika, više od toga nisam usvojio.  Prve zvuke mađarskog čuo sam još u mojoj obitelji. Očeva mati, moja baka Marga Bošnjak,  čija je smrt i pokop davne 1964. za mene bio prvi veliki životni šok i gubitak koga pamtim, znala je čuvajući me, cupkajući me na koljenu zapjevati mađarske pjesmice poput one koja glasi – vékony deszka kerítes, átlátszik az ölelés (retka ograda, vidi se zagrljaj).  Još uvijek pamtim tu melodiju, baš kao i  njenu šuškavu haljinu i grubu pregaču na koju bi me znala posjesti. Moj otac i mati tečno govore i čitaju mađarski, što i ne čudi, pošto su u ratnom periodu 41-45 pohađali mađarsku  osnovnu školu.

            Učenje mađarskog jezika meni ipak nije išlo savim glatko. Nije pomoglo ni to kada sam pošao u osnovnu školu, pa tamo imao časove njegovanja jezika sredine, valjda su ih tako zvali. Doma sam dobio novog druga – Gézu, susjedovog sina moga uzrasta koji se netom doselio iz pretežito mađarskog sela  Csantavéra /Čanatavira. Nije mi padalo na pamet da kroz igru i razgovor učim taj jezik sa čudnim izgovorom od njega. 

Igrajući se i provodjeći vrijeme s njim u našem kraju – Kertvárosu (vrtnom gradu u prijevodu, a što je zaista bio pa srećom i ostao) koji se onda izgrađivo, gdje su namesto vinograda i voćnjaka zasađenih na pijesku, nicale prizemne ili jednokatne obiteljske kuće, baš poput moje i Gezine, ostao sam uporan braneći poziciju - većine, koju sam mislio da tada zauzimam, nasuprot njegovoj – manjinskoj.  Tek sada mi malo jasnije djeluje da sam stao na stranu svoje lijenosti i konformizma. Ideologija tzv. bratstva-jedinstva je cvjetala, ali je mnogo lakše i lagodnije smatrati da drugi treba da se prilogođavaju nama, a ne da obostrano i zajednički nalazimo ono što nas spaja. U dečijoj glavi, kada mi je bilo najvažnije  da se što više igram, lutajući krajem, bez straha od  opastosti u saobraćaju, automobila i sličnog, kada je u proljeće bilo važno pronaći dobru voćku, kajsiju ili jabuku, kušati zelene plodove a nakon ljetnog pljuska po nastalim barama koje su ubrzano nestajale po  pješčanim ulicama, brčakati se i golim stopalima gacati po gotovo mlakoj vodi, igrajući se  brodićima od komadića dasaka sa bijelim jedrom načinjenim od iscepnog lista svjeske malog formata za srpskohrvatski jezik, kao da i nije moglo biti drugačije. Ta ja sam bio taj koji se u ulicu doselio prije njega, pripadao sam većini...    Moj drug, po rođenju manjinac, naučen da se prilogođava, vrlo uspješno koristio je  to naše druženje i savladavao državni jezik. Trebalo je da prođe puno vremena, da učeći u školi, ali i u širem okruženju i kominikaciji sa Mađarima,  savladam barem osnovne elemente tog bliskog a ipak stranog jezika. Tek kada sam na svršetku studija, upoznao moju sadašnju suprugu Mártu, koja je, gle čuda Mađarica, ali isto rođena subotičanka,  dobio sam ličnu učiteljicu i motivaciju da još malo napredujem u tome učenju. Sticajem okolnosti, pošto kada  je naše najstarije dijete – Ana, polazila u školu, nije bilo odjela na hrvatskom i svo naše troje djece danas pohađa škole na mađarskom jeziku.

    

            O  Subotici i Segedinu

            Szeged i Subotica su dva najveća grada u ovom centralnom dijelu Panonske nizije.  Sam grad Subotica po popisu iz 2002. godine ima 99.471 stanovnika a čitava opština  148.401 dok Szeged  broji 175.301 stanovnika. Udaljeni su trideset kilometra.  Povezuje ih međunarodna željeznička pruga i dvije ceste.

            Dok se Subotica nalazi na raskrižju suhozemnih putova,  Szeged je nastao i rastao pored rijeke Tisze, na njenoj desnoj strani, da bi se tek u novije vrijeme raširio, premošćavajući je na nekoliko mjesta, i na lijevoj obali. U okolici Subotice postoji nakoliko jezera, od kojih su najpoznatija Palićko, koje je i najveće, te Ludoško, čuveno kao ptičiji razervat. Oba grada su imala sličan razvoj, koji se tek od 1918. počinje sve više razlikovati. Suboticu su od prije nazivali najvećim selom u Europi, što samo po sebi dovoljno govori o nekim karakteristikama naselja. A on je bio takav da su se na primjer, oko monumentalne Gradske kuće, podignute 1908-1912, u stilu mađarske secesije, na samo par koraka nalazile  blatnjave ulice sa prizemnim kućicama od naboja i krovima od slame. Treba dodati da i nakon 100 godina kao da modernitet i urabanizacija uporno zaobilaze neke dijelove našeg grada. Ili je to pak u pitanju  hir i kratkovidost lokalnih  vlastodržaca, tko će znati, fakat je da neke od tih četvrti u samo gradskom jezgru ulaze i u 21 stoljeće bez gradskog vodovoda, kanalizacije, asfaltiranih cesta... Druga je stvar, raspored pučanstva. I prije stotinu godina, baš kao i danas, u užem gradu obitava jedna polovica, dok je druga na salašima i manjim naseljima koja gravitiraju Subotici i sa kojom su činila adminsitrativno političku cjelinu.     

            Mada su Subotica i  Szeged dospijeli na periferije svojih država, pomalo zapostavljani u narednom periodu, bez ikave sumnje se može konstatirati,  sudeći po povijesti od 80 godina proteklog vremena, i po trenutnom geopolitičkom, gospodarskom, kulturno civilizacijskom stupnju razvoja, da je Szeged ipak urbaniji, napredniji, moderniji.  

            Granični prijelaz od Subotice ka  Szeged i za automobilski i željeznički saobraćaj  je Horgoš – Röszke.

            Drugo naselje u blizini granice, na samo 15 km prema zapadu, je mađarska Tompa. Taj dio je pripadao subotičkom ataru do razgraničenja 1918. godine. Tompa ni danas nije velika,  ima nešto manje od  5000 žitelja. Na mađarskoj strani ostalo je i naselje Kelebia, pored pruge za Budimpeštu, a naselje istog imena Kelebija, nalazi se i tik do granice sa ove strane, uz cestu koja vodi na granični prijelaz - Tompa.

            Moja putovanja

            Moja prva putovanja preko grane bila su upravo u Narodnu Republiku Mađarsku (od 1989. postaje samo Republika Mađarska), u  Szeged.  Mogao bih sve odlaske u Mađarsku, podijeliti na dva perioda. Prvi, od preko deset godina, kada sam kao sin jedinac išao sa roditeljima i drugi, naravno sada već mnogo duži, kada putujem sam, prvo sa društvom, zatim s djevojkom a sada s obitelji.   

            Sa roditeljima sam tako načinio prve korake ka upoznavanju stvarnosti i života u inozemstvu. Išli bi do Szegeda. Mislim da smo putovali smo vlakom. Mogao sam imati oko 8-9 godina, što bi značilo da je to bila 1967/68. To nisu bili samo pravi turistički izleti. Odlazili bi smo kod jedne segedinske obitelji, sa curicom, koja je bila samo malo mlađa od mene.  Bila je vrlo živahna i vragolasta. Pamtim je po tome što nije imala jednu šaku. Mama mi je rekla da je to genetska deformacija i da je takva rođena. Otac mi se, otprilike do mog rođenja aktivno bavio nogometom, igrao za Spartak kada je bio u Prvoj ligi, pa je  imao i mnoga poznanstva sa zelenog terena,  i u Mađarskoj. Taj njegov segedinski poznanik, inače odvjetnik, zapazio sam i onda- sa titulom doktora (ostatak perioda Monarhije, svi svršeni juristi su dobivali titulu, latinski doctor utriusqve iuris- doktor oba prava, građanskog i crkvenog), bio je naš domaćin. Tek kasnije, nakon višekratnih naših posjeta a pitajući roditelje zašto oni ne dolaze kod nas, saznao sam mu njihova država uskraćuje putovnicu. Tek od polovice osamdesetih je uspio da je dobije. Iskoristio je priliku i emigrirao u Kanadu. To je samo osnažilo moju dječiju uvjerenost da je moja domovina najbolja od svih mogućih. Znam da smo odlazili do njihovog stana u višekatnici. Posebno mi je ostalo u sjećanju kako smo upravo tamo, okupljeni u maloj dnevnoj sobi, imali prigodu da putem tv  ekrana prisustvujemo  dvjema povijesnim događajima, transplantaciji srca a zatim i slijetanju čovjeka na Mjesec. Naravno, tek sam pišući ove redke, naknadno na internetu utvrdio točne datume[1] kada su se oni zbili. To mi je pomoglo da bolje datiram i rasporijedim i moje uspomene. Jedna od stvari koje se sjećam, a ostala je zabilježena i na par fotografija, jeste da  nas je domaćin vodio i na kupanje, išli smo na bazene ali i na rijeku. U ono doba u Subotici nije bilo takvog sportsko rekreativnog kompleksa, sastavljenog od nekoliko sportskih terena i manjih i većih bazena. Sa roditeljima sam išao na more još prije škole, znam da smo bili u Postirama i Jelsi na Hvaru, a naravno od mojih prvih godina posjećivali smo i Palić. Nekako u to vrijeme, pošto sam u subotičkom Fekete kupatilu pohađao školicu plivanja, smatrao sam i da umijem plivati. Učili su nas, na tom kratkom kursu  doduše samo prsni stil, pa sam relativno pravilno usvojio te pokrete, a plivanje kraulom, koordinirani rad ruku i nogu  nisam naučio do dan danas.  Valjda zbog toga,  voda  mi nikada nije djelovala opasno ili strano. Uživao u brčkanju u manjem bazenu, isto kao i hrani – svježe pečenim langošima/lángos, krušnom tjestu pečenom u masnoći, koji su se kupovali u okolnim kisocima. Tada sam po prvi put ušao i u plićake rijeke Tisze. Začudila me je snažna struja koja je vukla naprijed i nosila sve  sa sobom. 

            Szeged je universitetski centar. Privlačio je mlade ljude iz cele Mađarske i djelova bivše Monarhije gdje se govorilo tim jezikom, ali i sa širih prostora.  Kako i kojim načinima su tamo  dolazili i studenti iz afričkih zemalja, nisam siguran, no bilo ih je. Ti tamnoputi mladići i devojke,  koje sam susretao upravo na ulicama toga grada, čini mi se da su bili i  prvi te rase, koje sam uopće vidjeo.

Segedin, Tisa

            Ostalo mi je u sjećanju da su sve stvari tamo bile mnogo jeftinije no kod nas. Meni su bile drage slastičarne, ali ni kobasice iz Đule/ gyulai kolbász  koje su roditelji redovito kupovali, po nekoliko kilograma, nisu ostavljale moja nepca nezadovoljnim.  Tek kasnije sam jednom prigodom, čitajući sitno tisknu etiketu utvrdio da je taj specijaliet načinjen od mješavine svinjskog i konjskog mesa, koju mi u našim domaćim svinjokoljima nismo rabili.   Kupovalo se i drugo, sir trapist/trapista sajt, konzerve, bebi sapuni/babaszappan.  Posjećivali smo i knjižare, pričali su da su izuzjetno jeftine knjige. I sada još imam neke od knjiga tada kupljenih. Tada sam se upoznao i sa specijalitetima mađarske kuhinje  poput gulyás-a /gulaša i halászlé –a/riblje čorbe.   

Seged nekada

Subotica, autobusni kolodvor, oko 1965.

            Nešto kasnije, oko polovine sedamdesetih godina, kada se pomalo očitovao rast standarda, otac je kupio prvi auto – Škodu 110 L. Bila je bordo crvene boje i imala je sjedišta na kojima su se ispod tkanine osjećale opruge.  Slične modele, no mnogo više Trabanta i Vartburga viđalo se u  Mađarskoj. Iza njih je ostajao beličasti dim dvotaktnih motora sa karakterističnim mirisom.  Naša putovanja su postala lagodnija i brža.  Kao i mnogi, jednom smo i na ljetovanje more, u Gradac, išli tom „limuzinom“. Pored mnogh fotografija sa plaže, imamo i one kako na jednom izletu, u plićaku  na rijeci Cetini, vrijedno i savjesno pomažem ocu da opere tog čehoslovačkog tamno crvenog ljepotana.

            Odlazili smo tim autom i u banje Mađarske Đulu/Gyula i Harkanj/Harkány. Tako smo jedne zime provjeli par dana u Harkányu. Maleno mjesto u baranjskoj međi (županiji), samo na osam kilometara od hrvatske granice, sa izvorištima ljekovite tople vode, bilo je predorijeđeno da se okrene turizmu. Harkanjsko ljekovito kupalište ima blizu 180. godišnju prošlost. Od 1823.godine postoje pisani dokumenti koji govore o dobrotvornosti ljekovite vode u Harkanju. Harkanjsko ljekovito kupalište je postalo poznato kao raj za bolesnike reumatoloških bolesti, a osim toga prirodne okolnosti su mu izvanredne a i djelotvornost ljekovite vode je fantastična.  No, ja baš i nisam duševljen gužvom u bazenima sa toplom vodom, isparenjima koja su se osjetila na sumpor. Ali ipak je bilo izuzjetno zanimljivo vidjeti da se iz pokrivenog dijela moglo izaći, isplivati van na otvoreno, te tamo uživati na  snijegu pa se opet vratiti u tamnu ali zagrijanu vodu. Šokantna uspomena vezana mi je  za jedno zimsko putovanje, povratak  iz banje nazad. Snijeg je učinio da cesta bude dosta klizava. Odjednom sam sa mog zadnjeg sjedišta video da sitna, pogrbljena starica, tamno odjevena, prijelazi put, ne obazirući se na saobraćaj, a istodobno osjetio da otac koči a auto poput sanki nastavlja da neumitno klizi prema bakici, udara je  i obara. Policija je ubrzo, kao i hitna pomoć,  izašla na lice mjesta, utvrdila staričinu krivicu, snabdijela nas zapisnikom o tome događaju i pustila da idemo dalje.  Nakon nekoliko dana obavijstili su nas da je nesretna pješakinja preminula.         

Poseban doživljaj su predstavljali i naši odlasci u Budimpeštu. Išli smo i u posjet daljim rođacima, koji su stanovali u samom centru a u blizini zabavnog parka/Liget i ZOO vrta. Zanimljiv je bio i put od dvestotinjak kilometara, ali sam velegrad je ostavio mnogo utisaka na sve nas. Taj prvi put otac je vozio kroz ogromnu gužvu  u gradu, pokušavajući pronaći pravo skrijetanje do ulice koju smo tražili. Nije bilo ni malo jednostavno u rijeci vozila iznaći i izaći na pravo skrijetanje. Kada smo išli idući put, otac je poučen mukotrpnim iskustvom takve za nas, neuobičajene saobraćajne gungule, imao novu taktiku, došli bi do Keleti pályaudvara/Istočni kolodvor, za par forinti parkirali i nastavili savršenim prijevozom za velegrad – metroom. Bilo je prijatno novo iskustvo  poći brzim pokretnim stepenicama desetak metara u dubinu, odakle je dopirala potmula tutnjava i puhao topao propuh, čekati na propisanoj i žutom linijom označenoj udaljenosti dolazak vagona, slušati upute i opomene o zatvaranju vrata i opet izroniti na površinu na drugom djelu grada.

            Znam da smo jednom prilikom posjetili   i Budimski dio - Vár /tvrđavu/ sa koje se pruža divan pogled na peštanki dio, te Mátyás templom/Maćeševa crkva, gdje je sam sav ustreptao na prodorne i prožimajuće zvuke orgulja koje su uvježbavale neku točku. U restoranu pored crkve, Mátyás pince/Maćešev podrum, jeli smo specijalitet – székely gulyás ( jelo od kockica svinjetine i kiselog zelja). Dolje u gradu, zadržali smo se na Trgu junaka (Hősök tere) a išli smo i u Nemzeti múzeum/Nacionalni muzej, gdje sam bio oduševljen što mogu da vidim djela umjetnika  o kojima sam samo nešto čitao, poput  orginale nastale od genija koga sam visoko cjenio - Leonardda da Vinčija. 

            Kada smo išli do  Szeged, opet do doktora odvjetnika, rutinski bi posjećivali  i slastičarnu Gerbeaud u samom centru, pa obvezno kupovali hranu i kućne potrepštine u Robnoj kući Centrum. Sve je bilo osjetno jeftinije. Često sam tamo viđao uniformirana lica, ruske oficire sa obitelji kako i oni kupuju. Ruski je jezik, samo po sebi razumljivo, bio obavezan u školama.  Povratak je nosio određeni rizik. Trebalo je pokušati od jugoslavenskih carinika sakriti proskribirane artikle, najčešće upravo  hranu, a bivalo je to uobičajeno  nekoliko velikih oker papirnih vreća punih dimljenih kobasica, komada šunke, crvenih kolutova sira trapista. Škoda je imala iza zadnjih sjedišta, a ispred motora, jedan zgodan, ne prevelik ali za ove srhe dovoljan odjeljak, koji je često znao da posluži upravo u takve svrhe.

            Kada je riječ o pograničnim mjestima, a pogotovo o onima u tadašnjoj Jugoslaviji i Mađarskoj, to jest o njihovim  gospodarstvima i ekonomijama, uvijek je nešto povoljnije, jeftinije, isplativije na onoj drugoj strani. Tako je i kod nas bilo uobičajeno viđati i sretati grupice mađarskih posjetilaca, namjernika, kako se raspituju gdje su određene radnje, gde se prodaje dobar žersej, kako da dospiju do lokalne buvlje pijace gdje se već u to doba moglo naći svega i svačega, a ponajmanje rabljene stvari.

            Naučio sam da se prijelazak granice da bukvalno osjetiti. Vrlo je izražen taj skok, ako se ide vlakom, pa nakon drmusanja i truckanja na našim tračnicama dođe glatka i mirna vožnja - stigli smo u Mađarsku. Slična, mada ne toliko izražena je i razlika koja se očitovala u cestovnom prometu. Danas je situacija gotovo istovjetna, kako kod vlakova tako i zbog toga što se na granici auto cesta, glavni komunikacijski pravac E-75   koji čini kičmu saobraćaja kroz Srbiju, na ulasku iz Mađarske sužava u tzv. polu auto cestu, koja nažalost tu i tamo uzima danak u krvi od umornih i pospanih, najčešće turskih vozača, koji ne uspiju registrirati tu promjenu.    

            Prijali su mi ti prvi odlasci u inozemstvo. Jeste da to nisu bila daleka putovanja u neke egzotične zemlje, no ipak mi je sve djelovalo nekako novo i drugačije.  Bila su to zanimljiva, osvježavajuća i drugačija iskustva, no ipak kao nešto samo po sebi razumljivo i prirodno. Ipak, čini mi se da je samo manji dio mojih drugova iz razreda putovao u inozemstvo. 

            Drugi period odlazaka u Mađarsku, sada već samostalno, bez roditeljskog nadzora, započinje nakon punoljetstva, od jeseni 1977.   

            Moja prva sopstvena crvena putovnica omogućavala mi je da putujem dosta bezbrižno. Doduše bilo je tu nekog prijavljivanja vojnom otsjeku  i sličnih birokratskih prepreka,  ali tada mi ni to nije djelovalo tako strašno.  I ja sam  čitao po tisku da se naše putovnice traže van, da je to vrlo vrijedna roba, za koju neki plaćaju tisućama dojč maraka, koju treba dobro čuvati od zainteresiranih kradljivaca,  pošto omogućava putovanja širom svijeta. Tada nisam pao u iskušenje da i provjerim kolika je zaista tržišna vrijednost te isprave, a kada su došla vremena hiperinflacije devedeset druge – treće, kada mi je svaka marka bila životno važna, niko više i nije bio posebno zainteresiran za naše putovnice.  Koliko je sve to ipak bilo drugačije od zadnjih desetak godina, kada sam prinuđen prvo da čekam u gužvama po konzulatima, da prikupljam more dokumetaciju, da plaćam,  a sve u cilju obezbeđivanja vize.

            Nekada se moglo sa bocom dvije »Napoleona« u ruksaku, preći do  Szegeda, prodati ih  a za tu cijenu večerati i napuniti ruksak na pr. sirom i kobasicama. Sa drugovima iz gimnazije sam znao i ja sjesti na šinobus, truckati se (uvijek se nepogrešivo moglo osjetiti kada smo došli na mađarsku prugu - prestajalo je upravo to truckanje), prijeći granicu,  osloboditi se pića nudeći ga na ulici, otići u kupovinu i vratiti se kući kao pravi snabdjevač.

            Od početka osamdesetih godina putovao sam i sa budućom suprugom - Mártom. Da se treba čuvati iskusnog oka mađarskog carinika, ako nešto kriješ i nemaš čistu savjest, saznali smo na sopstvenom iskustvu. Sa parom dobrih prijatelja isplanirali smo zajednički odlazak i uputili se u  Szeged. Prije toga smo, kod naših, svima dobro poznatih uličnih dilera razmijenili stotinjak maraka za odgovarajuću sumu forinti, pošto je taj tečaj bio mnogo povoljniji no onaj koji se primjenjivao u mjenjačnicama kod susjeda. Tako lijepo raspoloženi i za solidan provod pripremljeni, krenuli smo prema granici.  Djevojke su preuzele brigu o valuti, za Mártu znam da ih je skrila u tenisicama. Po svemu sudeći bile su lagana meta. Nikada da tada, a ni nakon toga njihovi carinici nisu bili tako temeljiti, zahtijevajući upravo od ženskog dijela naše skupine da izađe iz vozila. Pretresli su ih, pronašli te oduzeli forinte, koje  uopće nisu smjele da se unose. Nakon zadržavanja, nastavili smo put a provod sa shopingom se sveo na odlazak u botaničku baštu.   

            Krajem 1984. godine vratio sam se iz vojske. U 1985. godini  zapošljavam prvo u školi   a zatim me primaju na mjesto asistenta za  predmet »historija Jugoslavije« na grupi za povijest pri fakultetu u Novom Sadu, Márta je već bila u prosvjeti.  Nekako u to doba, imao sam ideju i da otvorim video klub, filmovi na VHS kasetama su bili hit, a u našem gradu je postojala samo jedna videoteka. Naravno da uljuljkan u sigurnost »karijere« na fakultetu nisam ušao u taj posao. Ali nešto drugo mi je padalo u oči, ta gotovo pomama za zabavom putem mogućnosti korištenja videa, koja je bila očita i u drugim istočnoeuropskim zemljama, to lagano popuštanje stega, ta sloboda individua da po svom nahođenju biraju što će da gledaju u miru svoga svoje dnevne sobe – porniće, trećerazrijedne američke filmove u kojima špijun superheroj instaliran u Rusiji pobjeđuje sovjetske zadrte komuniste ili crno bijele filmske klasike, kao da je nagovještavalo velike promjene, koje će i uslijediti za par godina.     

Sve u svemu, sa stalnim radnim mjestom nismo više bili toliko slobodni, ali imali smo barem plaće, kakve takve. Ispostavilo se da je narednih pet-šest godina bilo vrijeme naših putovanja. Praznične prvomajske dane (uvijek se išlo na spajanje što više slobodnih neradnih dana) 1985. godine, provodimo u mađarskoj metropoli. Dobio sam obiteljski auto, ne više Škodu, sada već ponos domaće auto industrije - Zastavu 101s.  Sa velikim zadovoljstvom i očekivanjima smo krenuli na put.  Po dolasku smo potražili državnu turističku agenciju IBUSZ, odabrali privatni smještaj, smjestili se i  uživali u razgledanju velegrada.   Tom prigodom smo otišli i na rock koncert u prirodi organiziran na budimskoj strani, u Tabánu.  Dan je bio lijep i sunčan, kao i mnoštvo mladih posjetitelja, sjedeli smo na travi. Utisak muzike mađarskih velikana LGT (Lokomotiv GT) je bio dojmljiv no ne i previše trajan.  Omamljeni slabo rashlađenim domaćim Kőbányai pivom i snažnim ritmom, oslobodili smo se viška odeće i prepustili uživanju u sunčanju i muzici. Ja sam tako sjedeo polunag na suncu, a i Marta je ostala samo u majici sa bretelama. Ispostavilo se da nam je bolno crvenilo opeklina od sunca duže ostalo u sjećanju nego li muzika. Sviđao naj se taj izlet, naše prvo malo zajedničko višednevno putovanje, pa smo i narednog proljeća, odlučili provjesti tih par slobodnih dana u Budapestu /Budimpešti.  Već prošli put smo vidjeli da se tamo organizira masovna proslava u čast praznika rada.  Odlučili smo da je to dobra prilika da našim potomcima dokažemo kako smo i mi bili učesnici na tom performansu. To što nam kod kuće nikada ne bi palo na pamet, dobijalo je dimenziju solidnog zezanja u Budimpešti.  Tako smo se i mi priključili radničko proleterskoj povorci. Širokim bulevarom  Dózsa György út/Đerđa Dože,  koji vodi prema  Hősök tere/Trgu junaka, valjale su se povorke radnica i radnika. I mi smo se snabdijeli malenim crvenim zastavicima te smo mašući njima  zdušno, zajedno sa domaćim radništvom pozdravljali partijske  rukovodioce (naravno da pojma nisam imao tko su) na izdignutoj tribini. Oni su nam, smešeći, laganim zamasima otpozdravljali. Pivo se iz velikih plastičnih kadica, gdje se kupalo u rastopljenoj vodi i ostatcima leda,  prodavalo na svakom ćošku. Činilo mi se da su svi  proljećno veseli i razdragani. Nije nam bilo neugodnu u toj povorci. Sličan osjećaj zajedništva i pripadnosti masi, znao sam ponekad osjetiti samo na nogometnim tekmama, a ja nisam zagriženi navijač, a još manje ideološki fanatizovan pobornik komunizma. 

Na budimpeštanskom trgu - proslava 1. Maja 1987.

            Tih par dana su se smenjivali jako sunce sa oblacima koji su nosili pljuskove. Nekoliko puta smo i pokisli. Znam da sam u šetnju po gradskom parku/Városliget bio izuo tenisice, nešto su me pomalo žuljale, bile su to u pitanju nove »adidaske« kupljene prije polaska kod kuće u »Planici«,  te sam po toplom asfaltu koji se isparavao nakon pljuska hodao bos. Tek po povratku smo saznali za černobilsku katastrofu, te da smo tako i mi sa proljetnim pljuskovima, vjerujem dobili svoj dio zračenja. Nije to bilo naše zadnje učešće na takvoj inozemnoj proleterskoj manifesticiji. Od tada smo redovito svake godine odlazili na par dana u Mađarsku, pa smo tako i zadnju organiziranu proslavu 1. svibnja u toj zemlji dočekali  u Pécsu/Pečuhu 1990. godine, kada smo nakon dva dana iz glavnog grada spustili do mađarske Baranje.

            Dio od dva-tri tjedna ljetnih dopusta provodili smo na moru, isključivo na dalmatinskim otocima, Visu  gdje smo bili u tri navrata, Lastovu, Hvaru, a zadnje ljetovanje prije rata provodima u Brni na Korčuli. Prednosti nastavničkog poziva, broj slobodnih dana,  koristimo i u zimskom periodu. Nismo zaljubljenici u snijeg i zimske sportove, pa smo probali da pronađemo destinaciju sa toplijom klimom a primjerenu skromnim nastavničkim primanja, ispostavilo se da je to sjeverna Afrika - Tunis. Da nam se dopalo, govori i to što smo tri puta išli za Hamamet. Jedne zime smo ipak promjenili cilj, uplatili smo za vikend u Kairu.  Napustiti zimu, pa se prebaciti u podneblje gdje je uveliko već proljeće,  dobar je osjećaj.  U zadnjoj posjeti Tunisu siječnja 1991., prilikom slijetanja u Ljubljanu, takva je bila ustaljena ruta aviona JAT-a, iz čekaonice smo pratili KOS-ov montirani film sa obraćanjem generala Špegelja. Leteli smo u arapski region,  zaljevski rat se zahuktavao, ali jasno nam je bilo da i situacija u zemlji ključa, bolje reći da je pred eksplozijom. Sada je lako reći ko je i sa kojim povodima zakuhavao sve to, no i iz ondašnje moje perspektive samo je jedan uzrok bio tomu – podivljala i narasla bujica malignog srpskog nacionalizma, koja se oblikovala počev od tzv. događanja naroda preko antibirokratske  revolucije (čijoj sam kulminaciji u Novom sadu bio svjedokom) do maroderskih ratova koji su za njima slijedili.  Samo taj tko nije želeo da vidi, nije uočavao tu pogubnu i po sve nesrbe životno opasnu zatrovanost ozračja u Srbiji koje se uobličavala u spremnost za najgora zlodjela.  Suočen te 1989. godine, sa plimom koja je rušila sve pred sobom, nije mi bilo drugoga no napustiti mjesto na fakultetu i akademsku karijeru.

            Od kada smo sa Mártom počeli da živimo zajedno, išli smo u  Szeged i radi kupovine, mnogo ređe radi zabave. Opet ponajčešće očevim automobilom ali znali smo preći do Tompe i biciklima.  Prednost odlazaka biciklom je bila u izbegavanju čekanja u redovima na granici. Kada smo se 1989. uselili u staru dedinu i bakinu kuću, trebalo je da zamenimo opremu za kupatilo.  Ispostavilo se da je ona kvalitetnija i jeftinija u Segedinu, pa smo se uputili radi toga preko granice. I zaista, našli smo lijep komplet, kupili ga i spakovali. U povratku smo naišli na dugačak red. Ogorčen čekanjem sjećam se da sam komentirao kako  nam je jedina šansa otvaranje granica. O, koje li naivnosti! Od tada nam se tako mnogo toga desilo, ali gotovo ništa što bi ovu državu vodilo ka pravcu kojeg sam video u mojoj mladalački nezreloj viziji.   

            Danas je Mađarska članica Europske unije (od 2004). Srbija se, poprilično neupješno bori da izbjegne poslednje mjesto u tome vlaku koji lagano ide ka Eurpskoj zajednici.

            U subotu 4. travnja ove 2009. godine posjetio sam sa suprugom i kćerkom  Szeged. Nakon kratke vožnje cestom sa tri vozna traka, koja se kod nas naziva polu auto putem, naišli smo na kraće zadržavanje pri obavljanju carinskih formalnosti od mađarskih policijskih službenika, ali i vidjeli dugačke redove vozila sa austrijskim i njemačkim registracijama, nestrpljive, nervozne vozače i putnike koji su željno isčekivali povratak svome zavičaju,  i bilo nam je jasno da se na ulazak u »majčicu Srbiju«  čeka vrlo dugo, ispostavilo se kasnije 3 do 4 sata. To nam je bilo dovoljno da odlučimo da za povratak iskoristimo drugi granični prijelaz – Tompu, što se i pokazalo kao mnogo prihvatljivije rješenje. Granicu smo prešli gotovo bez zadržavanaja. U  Szegedu smo otišli smo do novog  shoping mola Tesco na samom ulasku u grad, razmijenili 150 eura i utrošili ih na kupovinu osnovnih kućanskih potrepština, mahom hrane. Ponovo je tamo znatno povoljnije i jeftinije. Oživljava, u skladu sa time, i nikad ugašeni sitni šverc, mnogi preživljavaju od  svakodnevnih tura u kojima donose mađarsku robu a koja se kod nas posle prodaje na slavnom »Buvljaku«.

             Period od petnaestak godina, od polovice sedamdesetih pa do devedesetih, za mene lično je bio svojevrsno »zlatno doba«. Bio sam mlad, završavao sam škole, osamostaljivao se, ušao u stalnu vezu koja će prethoditi braku, putovao sam... Zemlja u kojoj sam se rodio bila je stabilna, napredovalo se u mnogim oblastima i sam sam u svakodnevnom životu uviđao kako se stvari pomiču s mjesta. To je bio zenit, a nakon njega uvijek slijedi pad. Za malo bolji život i ponovna bezbrižna putovanja morao sam, kao i ogromna većina običnih ljudi čekati prilično dugo. Znam da se mladost ne vraća, ali još uvijek se radujem novim putovanjima koja se planiraju iz zadovoljstva, a ne onima na koja se odlazi bez toga.

Proslava 1. Maja

---

[1] http://www.nacional.hr/clianak/40741/novi-zivot-s-tudim-srcem. Prije 40 godina, 3. prosinca 1967., dr. Christiaan N. Barnard u bolnici Groote Schurr u Capetownu u Južnoafričkoj Republici izveo je prvu ortotopičnu transplantaciju srca s čovjeka na čovjeka. Neil Armstrong je 21. srpnja 1969.  postao prvi čovjek na Mjesecu.  http://hr.wikipedia.org/wiki/Svemirska_utrka